brenninger
subota, 24.01.2015.
Posljednja frizura kod frau Hilde
Više od dvadeset godina, još od studentskih dana, Otto Gnigl vjerna je mušterija malenog frizeraja u Blumengasse, danas kao i onda u vlasništvu Hildegard Neumann, za koju se zna i to da se određeno vrijeme prezivala i Neumann - Auer, ali to nije potrajalo dugo. Otto ni u kom slučaju nije pripadao u zahtjevne klijente, tek bi tri puta godišnje navratio na skidanje kose mašinicom, što bi gospođa Hilde ili koja od njenih dviju zaposlenica rješavale za nekoliko minuta. Otto bi dolazio radnim danom prijepodne, kada gužve nije bilo i gotovo nikad nije morao čekati.
Tako je bilo i ovaj put, u radnji nije bilo nikoga osim postarije frizerke Martine, koja je upravo u stražnjoj prostorijici uzimala svoju tabletu za tlak. Otto pozdravi i sjedne na klupu za čekanje, ali mu gospođa Martina pokaže da se odmah smjesti u frizersku stolicu. "Vi mašinom, zar ne?", upita već spremna za posao. "Da, kao i obično, tri - pet", odgovori Otto.
Otto je najviše volio da ga šiša sama gazdarica, ali je, kad već nje nema, bio pomalo i zadovoljan da je dopao u ruke vremešne Martine. Ona radi brzo i - za jednu frizerku - priča začuđujuće malo. Druga alternativa, Rosemarie, njezina gotovo dvostruko mlađa kolegica - a izgleda da se ta sasvim specijalizirala za popodnevnu šihtu; Otto se više i ne sjeća kad je zadnji put njoj pao u ruke - ta ne prestaje pričati. Uz to posao obavlja na vrlo taktilan način, i općenito bi se reklo da je pomalo koketna, što je sve zajedno Ottu zapravo pričinjavalo neugodu.
Otto Gnigl nije pripadao u ljude koji se dobro snalaze sa ženama.
Vješte ruke Martine Leitner, u privatnom životu iscrpljene katoličke majke četvero djece te odskora i ponosne bake prve unučice, u hipu su već pokosile cijelu desnu stranu Ottove glave, kad se otvore vrata frizeraja i uđe neki starac. "Vi trebate?", upita ga frizerka, i Ottu se učini da joj je ton neobično neljubazan. I samo pitanje ga začudi; kad čovjek uđe u brijačnicu nije baš tako velika zagonetka što bi on to tamo mogao trebati.
"Može li šišanje?", upita starac. Otto ga je promatrao u ogledalu, i prisjeti se da ga je već vidio. "Pa gledajte, imam već naručenih, morali biste svakako dosta čekati", odgovori mu frizerka sad već nešto sasvim čudno.
Starac je zamoli da ponovi, jer slabije čuje. Frizerka ne promijeni iskaz, samo glasnoću. "A znate li možda gdje bih se drugdje mogao ošišati?" - "Imate odmah iza semafora pa nadesno, nema ni sto metara", uputi ga frizerka sad ponešto ljubaznije. Starac se zahvali i ode.
Otto je znao da sad slijedi objašnjenje. Frizerka Martina duboko udahne svojim impozantnim prsnim košem pa stane opravdavati svoj postupak. "Zločest čovjek. Prošle ga je godine šefica Hilde vidjela u banci kako je napravio težak eksces. Krajnje neugodan incident, morali su zvati zaštitare. A čudan nam je bio i prije. Rosemarie je još davno rekla da taj sigurno ima dijagnozu. Poslije ovoga u banci više ga ne primamo ako je ikako moguće, samo što on to još nije shvatio."
Otto promrlja nešto što je trebalo značiti da razumije, ali misli su mu otišle drugamo. Pomisli naime u taj čas da bi se, ako ikad igdje u svom nezamjetnom životu i on učini kakav težak eksces, to trebalo dogoditi baš u banci.
I lijeva strana glave bila je već savršeno pokošena dok se Otto sjetio i gdje je to znao viđati starca. U kvartovskoj birtiji u Leopoldstrasse, dva bloka dalje, kamo bi starac ponekad navratio popiti kavu. Bio bi uvijek sam, i u pravilu je zauzimao najskromnije mjesto u kafiću, maleni stolić uz vješalicu za kapute. Katkad bi i čitao novine, i Ottu se činilo da to radi sasvim odsutno. Izgledao je uvijek otužno taj starac.
"Tako, izvolite", objavi frizerka završetak šišanja oslobađajući Otta šarenog pokrivača. Otto se trgne iz svojih misli, ustane i uhvati za džep dok je frizerka Martina obavljala po njemu još završno četkanje. "Koliko je ono?", upita. "Devet, kao i prije". Otto odbroji točno devet, dohvati jaknu, pozdravi i ode.
Prvi put otkad se šiša u salonu frau Hildegard - a otkad se broji u eurima račun je iznosio u početku sedam, pa onda dugi niz godina osam i sad otprije godinu dana devet - Otto nije ostavio desetaču.
Prelazeći na drugu stranu ulice, Otto Gnigl u svojim je neobično uzrujanim mislima pokušavao sam sebi objasniti tajnu vlastite normalnosti. Zašto je mlađahna Rosemarie etiketu "sigurne dijagnoze" prilijepila starcu a ne recimo njemu, i zašto ga uostalom babuskara Martina prima u salon umjesto da mu navede popis već naručenih?
Sasvim ljut - a to mu se u posljednje vrijeme događa češće nego ranije - Otto valjda prvi put u životu uđe u trgovinu električne opreme u Leopoldstrasse. Tri minute kasnije izađe brojeći preostale kovanice - ostalo je dva i pol eura, taman za kavu - i noseći pod rukom kutijicu u koju je bila upakirana mašinica za šišanje.
Uđe u kvartovsku birtiju, sjedne za stolić uz vješalicu i naruči kavu.
